Dinamična i zabavna reciklaža starih motiva

Kad se napiše da je prva sezona aktualne Netflixove hit-serije Wednesday nešto najbolje što je njezin izvršni producent i suredatelj Tim Burton snimio tijekom protekla dva desetljeća, to u određenoj mjeri manje govori o kakvoći same serije, a više o slijepoj ulici u koju je već odavno (bila) zašla Burtonova producentska i redateljska karijera. Nekadašnji daroviti mračnjak koji je u drugoj polovini 80-ih i kroz 90-e godine naklonost kritike i publike osvajao izvornošću, energijom, stilskim bravurama, kolorističkim majstorijama, inventivnim scenografskim i kostimografskim rješenjima, sjajnim kreiranjem ozračja empatične i altruistične tjeskobe te vještim poigravanjem žanrovima i njihovim konvencijama kao i širenjem žanrovskih kanona, već odavno kao da se ozbiljno umorio. Autor koji je u svojim djelima stvorio zaseban, osebujan i lako prepoznatljiv film(ofil)ski svijet napučen pomaknutim likovima i bizarnim situacijama te oslonjen na naglašene stilizacije, vizualne ekstravagancije, camp-estetiku i poetizaciju „uvrnutosti“, već desetljeće i pol do dva nije „onaj pravi“. Preciznije, barem od crnohumorne mjuzikl-drame s elementima horora Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta iz 2007, ili nešto ranije od animirane makabrične horor-komedije Mrtva nevjesta i obiteljske pustolovne komedije Charlie i tvornica čokolade, ekranizacije istoimenog romana škotskog književnika Roalda Dahla iz 2005, a u kontinuitetu još od 1999. godine, kad je snimio izvrsnu, premda nekim stalnim boljkama njegova autorskog rukopisa opterećenu gotičku horor-fantaziju Sanjiva dolina.

Serija Wednesday projekt je kao stvoren
za Burtona redatelja / Izvor IMDB

Tvorac osebujnoga filmskog svijeta

Premda iz današnje perspektive i znan-fan-komedija Mars napada!, redateljeva posveta istoimenoj trading card-seriji i eksploatacijskim C-filmovima iz njegova djetinjstva, djeluje anakrono i dobrano besmisleno, ali joj se ne mogu poreći energičnost, autorska vizija i duh, nakon Sanjive doline Burton je počeo sve izrazitije kvalitativno oscilirati. Filmaš kojeg je nekad pokretala iskrena želja za iznevjeravanjem, propitivanjem i nadograđivanjem žanrovskih i izvedbenih konvencija, što je u kontekstu campa podrazumijevalo liptanje krvi i otkidanje udova, kultni je status stjecao ostvarenjima kakva su Pee-weejeva velika pustolovina, šarmantni i zavodljivi Bubimir (Beetlejuice), u kojem je inventivno izokrenuo konvencije priča o duhovima, remek-djela Batman i osjetno mračniji nastavak Batman se vraća, kojima je na prijelazu iz 80-ih u 90-e započeo novu fazu transponiranja devete umjetnosti u sedmu, i romantična fantasy-melodrama Edward Škaroruki, u kojoj je njegov afinitet prema drukčijima i marginalcima došao do punog izražaja. Tu je i Ed Wood, nostalgična, empatična i filmofilmskim referencijama nakrcana crno-bijela priča o „najgorem redatelju“ svih vremena i njegovom omiljenom glumcu Beli Lugosiju. Veliki ljubitelj klasičnog horora, osobito gotičkog odvojka žanra – što je razvidno i iz njegovih filmova – kao i djela Rogera Cormana, glumačkih žanrovskih ikona Vincenta Pricea, Christophera Leeja i Lugosija, posljednjih barem desetak ali i više godina kao da je ostao bez daha. Od njegove dotadašnje maštovitosti, subverzivnosti, lepršavosti, pozitivne infantilnosti i šarmantne naivnosti u Planetu majmuna nije bilo ni traga, a kad su uslijedili naslovi Krupna riba, Alisa se vraća u Zemlju čudesa, Sjene tame, Velike oči, Dumbo i Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu, u njima je prepoznatljiva obilježja Burtonova autorskog prosedea valjalo tražiti sitnozorom.

Tim Burton / Snimio Gage Skidmore / Wikimedia

Ako bi se i uspjeli pronaći, bili bi podigrani, suhoparni, šablonski i odrađeni na „automatskom pilotu“, a činilo se da redatelja više ne pokreće stvarna želja za iznevjeravanjem, propitivanjem i nadograđivanjem žanrovskih i izvedbenih konvencija. Kad se nakon svega napisanog ustvrdi da se redatelj u seriji Wednesday „vratio sebi“, tu tvrdnju ipak valja uzeti sa zrnom soli. I ovdje su praktički sve sastavnice Burtonova autorskog habitusa na broju, i premda je posrijedi recikliranje starih tema i motiva iz ranijih razdoblja njegove karijere, te teme i motivi obrađeni su na dovoljno pomaknut, energičan i zabavan način, s prilično šarma i humora. Štoviše, upravo je humor, i to verbalni u obliku ciničnih komentara i opaski protagonistice Wednesday Addams, kao i onaj uvjetno rečeno „tjelesni“, za koji je zaslužan učinkovito profiliran sidekick Stvar, odnosno odsječena šaka koja je dobila konkretniji „karakter“, možda i najjači adut proširivanja univerzuma davnog stripa Charlesa Addamsa, izvorno objavljivana od 1938. godine u tjedniku The New Yorker, koji je prethodno ekraniziran najprije 1964. kao humoristična TV-serija od dvije sezone u produkciji američke postaje ABC, a potom i u prvoj polovini 90-ih u formi dvaju prilično popularnih i dosta uspjelih filmova Obitelj Addams u režiji Barryja Sonnenfelda.

Derivativno i zabavno

Svi koji su gledali seriju, koja se tijekom 90-ih prikazivala na HTV-u, i(li) filmove, znaju što mogu očekivati i od osam epizoda prve sezone nove serije. Slikoviti likovi, darkerska ikonografija, iskošeni crni humor i scenografija posuđena iz gotičkog horora, pri čemu su horor-sastavnice naizmjence, a ponekad i istovremeno i u funkciji plašenja gledatelja i u funkciji pojačavanja komičnog odmaka, garnirani su sjajnim dijalozima za koje je zaslužno petoro scenarista, među kojima je i uigrani scenaristički dvojac Alfred Gough i Miles Millar, koji se afirmirao i suradnjom na hitovima Smrtonosno oružje 4 i Spider Man 2. Serija Wednesday projekt je kao stvoren za Burtona redatelja. Opet su tu njemu omiljeni marginalci i neprilagođeni koji u ljubavi i sreći žive prema vlastitim pravilima, opet je tu makabrična groteska s čudovištima koja nisu samo ona „službena“, već se kriju i među ljudima, opet je tu osebujna naslovna protagonistica koja je jasan odjek djevojčice Lydije iz Bubimira, a izvrsno je kombinacijom basterkitenovske ozbiljnosti i stalne autoironije tumači Jenna Ortega. Tu je opet i Burtonov stalni suradnik Danny Elfman, koji u soundtrack spretno umeće središnji lajtmotiv iz serije i filmova, ali i pjesmu Paint It Black The Rolling Stonesa i meksičku narodnu pjesmu La Llorona koja je derivirana iz legende o ženskom osvetničkom duhu. Derivativnost je možda i središnja odrednica serije, jer u njoj ništa nije izvorno i sve smo to već negdje gledali, pa i u serijalu o Harryju Potteru, iz kojeg je posuđen čitav dramski kostur o akademiji Nikadviše za drukčije i „neobične“ tinejdžere koji posjeduju i poneku nadnaravnu moć, a koji se međusobno nadmeću u veslanju, streljaštvu, mačevanju itd., da bi naposljetku akademiju zajednički obranili od probuđenog zloduha velečasnog Crackstonea i zlih sila koje joj prijete. Napokon, tu je i Christina Ricci, koja je u Sonnenfeldovim filmovima utjelovila Wednesday Addams, a njezina je uloga profesorice Marilyn Tornhill dodatni adut vrlo zabavne serije. Eh da, od 15. prosinca do Božića u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazivat će se ciklus Burtonovih filmova, na koji su pozvani svi kojima se serija sviđa i(li) koji žele obnoviti gradivo iz redateljeva opusa.